Dramski zanos iz starih i novih riznica

U dramskom programu 66. Splitskoga ljeta imali smo priliku na otvorenim pozornicama pogledati jednu gostujuću predstavu, tri domaće premijere i jednu glazbeno-dramsku priču. S obzirom na otežane uvjete rada i ograničen broj gledateljskih mjesta, ipak nismo bili zakinuti u kazališnom doživljaju.

Greta i Petar u Francuzici / Izvor HNK u Splitu

Monodrama Mistero Buffo u koprodukciji Kazališta Grupa i Triko Cirkus Teatra, u režiji Lee Delong, jako je glumačko ostvarenje Dražena Šivaka u izvođenju monologa srednjovjekovnih putujućih glumaca prikupljenih i obogaćenih kazališnim i književnim genijem glumca, redatelja i pisca Darija Foa, u prijevodu Tatjane Peruško. Temperamentnom, sabranom, duboko promišljenom i iskreno proživljenom glumom utjelovio je tridesetak likova koje smiješni misteriji otvaraju poput bogate riznice staroga i novoga. Pozoran gledatelj dobro je razumio, pratio smijehom i sjetom, sigurno zaželio više i češće čuti i gledati uprizorenje ovakvih tekstova. Kao pravi giullare, ali ne tek kao lakrdijaš nego nazbilj igrajući, postajući onaj lik čiji tekst izgovara sine ira et studio, darivao je publiku porukom koja opominje u svako doba, osobito danas kada tekstovi predstava postaju eterični i gotovo nepostojeći. Glazbenik Igor Dorotić pratio ga je zvonkim instrumentalnim upadicama, dosjetljivim i obzirnim poput zvučnih didaskalija.

Prizor iz predstave Gordana neće doći

Doživljaj te monodrame u izravnoj je opreci sa zadnjom premijerom na istoj pozornici u Meštrovićevim Crikvinama, najavljenom naslovom Dom za nezabrinutu djecu, dok u letku predstave stoji drukčije: Gordana neće doći. Raskošnom rasvjetom, blještećim scenografskim motivima, bogatom kostimografijom živih boja, glasnom izvrsnom glazbom u izvedbi sjajnih glazbenika primamljiva je oku i uhu sve dok ne započne s tekstom. Površnost i vulgarnost teksta odbojne su i ometaju pjevačku i glumačku izvrsnost glumaca, Gorana Markovića i Jelene Bosančić (prema čijem je tekstu autorski projekt nastao, u režiji Ivana Planinića), a Stipe Radoja i Donat Zeko gotovo jednako tumače svoje likove kao u nekim prošlim predstavama. Dok misterije tumači jedan glumac, u skromnom odijelu, pod običnim svjetlom, na ogoljenoj pozornici, a kada započne tekst pa sve do samoga kraja, sam bez predaha visoko podiže pozornost, u sjećanje doziva duboka znanja i maštu puni slikama, povezuje ih s onim što u sadržajnoj bujici navire među slojevima povijesnog, kazališnog, ljudskog iskustva, u predstavi o Gordani koja ne dolazi sve mnoštvo raspršenih silnica ne uspijeva se sabrati u kazališni trenutak. Najdojmljivija je glazba koju je skladao Miron Hauser, koji svira trombon, i cijeli sastav glazbenika: pijanist Zoran Velić, kontrabasist Luka Brodarić, bubnjar Janko Novoselić i kubanski udaraljkaš Lazaro Hierrezuelo Amed Zumeta.

Ansambl predstave Teške ljubavi

Odana pjevačkom izrazu, svoju novu glazbeno-dramsku priču Ne ostavljaj me (Ne me quitte pas) Ksenija Prohaska posvetila je Jacquesu Brelu i Edith Piaf. Velike umjetnike glasa predstavila je živopisno i nadahnuto, govoreći o njihovu životu, izričući stihove i pjevajući, uz pratnju vrsnih glazbenika Iryne Smirnove i Joška Koludrovića, na glasoviru i harmonici.

Još su dvije premijere koje bi se mogle usporediti u očekivanjima i nosivim motivima nova produkcija predstave Francuzica Ilije Zovka i koprodukcija Drame HNK i GKM Teške ljubavi Itala Calvina. Prva je nakon petnaest godina ponovno na sceni u režiji i izvedbi Snježane Sinovčić-Šiškov i Trpimira Jurkića, na novoj pozornici, u dvorištu Nadbiskupskog sjemeništa, a druga je počašćena prostorom tajanstveno mirna i plemenita Sustipana. Prilagodba dramaturga Ivana Penovića i režija Aleksandra Švabića, zanimljiva i okretna suigra glumaca oba kazališta (izdvajamo Nadu Kovačević, Lidiju Florijan i Luku Čerjana, koji su u svojim likovima postojaniji i ne klize u improvizaciju) ipak su Calvinove svakodnevne avanture posvuda raspršile i prema kraju glumačkim improvizacijama oslabile. Svojom ih glazbom vedro oplemenjuje i tijekom cijele izvedbe prati Goran Cetinić Koća.

U potpuno drukčijem redateljskom i izvedbenom ozračju, Greta i Petar u Francuzici kao da nisu imali nejasnoća ni težina u naslućeno mogućoj ljubavi, jednostavno su bili Ona i On, svoji, radoznali kao djeca, umorni u svojim svjetovima, ali ne bez nade. Stoga nas veseli što je ovoj predstavi žiri dramskoga programa dodijelio nagradu Judita za najbolje umjetničko ostvarenje. U obrazloženju stoji kako su „odali počast pokojnom kolegi Zovku i vratili u život kvalitetan tekst pisan iskreno i vješto, uz blagi humor s okusom tuge“. Nadajmo se da će ova nagrada biti poticaj kazališnim zaokretu prema kvalitetnim tekstovima, kojih u dramskim riznicama ima u izobilju.